preskoči na sadržaj

Gimnazija Matije Antuna Reljkovića Vinkovci

Literarni kutak

 

JUTRO POEZIJE
Književni susret učenika Gimnazije M. A. Reljkovića
 

U okviru kulturne manifestacije Dani Josipa i Ivana Kozarca održano je i već tradicionalno Jutro poezije na kojem su se ove godine predstavili naši učenici, članovi literarne skupine. Rad s mladim literatima ima dugu tradiciju u vinkovačkoj gimnaziji.

Za susret s književnicima, gostima 15. dana Josipa i Ivana Kozarca, odabrali smo dvanaest literarnih radova, osam pjesama i četiri kratke proze. Gradska kavana Art bila je puna učenika, profesora, mladih glazbenika i bivših članova literarne skupine. Središnje je mjesto pripalo našim dragim gostima, poznatim književnicima. S nama su bili  Tito Bilopavlović, Pajo Kanižaj, Enes Kišević, Sanja Pilić, Branka Primorac, Branko Hribar, Miroslav Slavko Mađer i  Branimir Bošnjak. Bila nam je izuzetna čast na takav način i u takvom društvu predstaviti svoj rad. Bila je to velika promocija i nagrada za uloženi trud tijekom školske godine. Bilo je i treme, većina je po prvi puta osjetila kako je to javno čitati svoj rad, ali bili smo i ponosni.

Nakon što su čuli sve radove, književnici su kratko vijećali i odlučili nagraditi najbolji rad. Vrijednu knjigu u izdanju SN Privlačica „Vinkovački spomenar“, s potpisima svih nazočnih književnika, dobila je Eva Čolaković za pjesmu Ne volim kad. Učenicima i gostima obratio se i predsjednik Organizacijskog odbora 15. dana Josipa i Ivana Kozarca, ovogodišnji dobitnik nagrade „Goranov vijenac“ za ukupan doprinos pjesničkoj umjetnosti, Branimir Bošnjak. Pjesnik i znanstvenik svojim je riječima pohvalio rad i darovitost mladih pisaca, ohrabrivši ih ujedno u njihovim daljnjim spisateljskim nastojanjima.
Ohrabreni, prepuni snažnih dojmova, nastavljamo dalje…

Nikolina Maletić, prof.

Nagrađena pjesma Eve Čolaković

Ne volim kad
volim kad se
smiješ ne volim
kad volim kad
plačeš ne volim
kad volim kad
me gledaš ne
volim kad volim
makar samo i
na tren

 

Eva Čolaković čita svoj rad

Književnici vijećaju - s lijeva na desno - Pajo Kanižaj, Branimir  Bošnjak,
Enes Kišević, Sanja Pilić te producent 15. dana Josipa i Ivana Kozarca,
Martin Grgurovac

Zajednička fotografija – mladi literati i književnici

 

Sve je ostalo u daljini
Tiho, iza nas.
Gubeći jedne, dobivala sam druge.
Nije mi bilo žao.
Ljudi to čine.
Idu dalje.
Bez sažaljenja.
Prošlo je.
Nestalo.
Bilo je istinski.
Ogoljeno srcem do srži.
Do iskona.
Do samoponištenja.

Ušla sam u svoje snove.
One ružne riječi zapisala ondje.
Teško ih je ostaviti u stvarnosti.
Ostaješ dio mene.
Stranica moga dnevnika.
Možda ona najdraža.

Možda ovo spada u one sitnice.
Sitnice za koje bih mogla odvojiti
ovoliko hrabrosti.
Odvažnosti.
Snage.
Sitnice kojima bih mogla svome umiranju
vratiti one trenutke življenja.
Sada više nije bitno.
Sada si samo sporedan lik u priči.
Izgubljen.
Možda i zaboravljen.

                    Anita Bićanić, 3.d

 

HVATAČ ZVIJEZDA

Sanjaš li ga djevojčice
vidiš li ga u svojim snovima
Stojiš li sama
 kraj prozora
pogleda uprta u noćno nebo
Odsutna pogleda
tražiš li ga
nemoj lutati sama
sad je negdje daleko od tebe
al' opet tako blizu da ga osjetiš u svom srcu
vidiš njegov jasan lik pred sobom
ne. to nije on
magla prekriva nebo... ne vidiš jasno
Grozničavo ga tražiš
ne nema ga
Razočarana... pogled spustiš
ne... nema je
Tužna uplakanih očiju
liježeš u krevet
pokušavaš zaspati
ne... nisi ga vidjela
Okrećeš se u krevetu
sve je nejasno
ustaješ orošena znojem
pogledati još jednom?
dvoumiš se
čežnja prevladava tvoju čvrstu volju
na prstima odlaziš do otvorenog prozora
čeznutljivo dižeš pogled
sjaj punog mjeseca obasjava uplakano lice
tražiš pogledom uprtim u nebo
tražiš i gledaš... gledaš i tražiš
gubiš nadu
a onda ugledaš tračak mali
sitnu točkicu na nebu
da to je to...
jedva vidljiva… ipak ugledala si je
on je tu
uz tebe je...
Dočekala si jutro uz prozor
s medaljonom u ruci

                    Anja Vekić, 3.c

 

 

 

 

 


 

 

Noć
i zvijezde na nebu.
Žar.
Svijeća na prozorskoj dasci
i osmijeh tajni.
Ljetni poljubac
i maestral.
Miris borovine u kosi,
val tišine
i ljubav koja snove nosi.

Barbara Dujmović, 2.f
 

 

ne volim kad   
volim kad se
smiješ ne volim
kad volim kad
plačeš ne volim
kad volim kad
me gledaš ne
volim kad volim
makar samo i
na tren
                               
Eva Čolaković


Kad odeš
               
Hoću li sanjati
hladne daleke snove
biti blizu
a ne doticati
stajati usred
magle i vidjeti
hoću li osjetiti dah
kako prolazi pored mene
upirati pogled
u poznato lice
i tražiti Nečiji osmijeh
hoću li satima
stajati na kiši
i čekati
hoću li sanjati
hladne daleke snove

Eva Čolaković
 

Bio si tu…

Danas, sutra,
Jučer…
Bio si tu…

Sretna, tužna,
Ljuta…
Bio si tu…

Noć, jutro
Podne…
Bio si tu…

Kad sam te trebala
Bio si tu…
Kad sam plakala…
Bio si tu…

Moj najbolji prijatelj…
Bio si tu…
Moja utjeha…
Bio si tu…

Veliko svjetlo meni te otelo…
Bio si tu…
Ali sad te nema…

Bio si tu…

                Kristina Kampić, 2.e
 

Ona

Jednom je rekla, da htjela to ne htjela… doista jest, rekla je kako, da čak i što god htio, ne htio, rekao… ona će biti. A dok je bude, bit će je u mom umu, u mojoj psihi, iza skrivenih vratašca, u podsvijesti, u snovima, u morama. 

Ali ona je bila sve, samo ne sređena.

Još vidim onaj vjetar što joj nosi kosu; i ruke u džepovima. A hladnoća na očima, što su gladne. Nitko nije primjećivao, nisam ni ja. Ruke što drhte kad  se okrenem, nesređene usne. Nesređene misli, nesređeno sve. Imala je ruševine u sebi, više već što sam ih ja imao. Htjela mi je pokazati, sebe, svijet i ruševine, i pupoljke između, negdje.

Bila je previše različita, i previše moja, a ničija zapravo: nikad je nisam uzimao pod svoje, samo ovaj put, prvi put. Preko toga nisam išao, preko toga nisam znao niti umio kako, ''preko toga'' je za mene bilo ništa, čist, prazan papir, praznina ili samo riječi i crna slova, krivine i ravnine, što bi katkad spomenuo. Zapravo, samo jednom, samo danas.

Vjerojatno nije očekivala takvu ljubav, a siguran sam da je ljubav iščekivala, koliko god je to samoj njoj proturječno. Nije bila ja, i negdje u daljini vidjela je ružičasto. Što ne može, niti neće. No nije ju to boljelo, a znala je to i prije samoga mene. Ne mogu odlučiti, može li se na koncu shvatiti što je u meni vidjela; ruku ili izdaju, ili sa mnom nevezano, ono razočaranje nje same, proizašlo iz ipak nesvjesno rođenih, izjalovljenih fikcija?

No i dalje nije bilo nijednog do mene; voljela me je. Bez obzira kako ona tu ljubav zvala ili je tako pak ne zvala. Bilo je to ono nešto što nije znala riječima opisati što su postojale i znala je da je to ono što traži, jer to kad nađe neće imati imena, neće se nazivati. Unatoč, da, nazvao sam to - greškom, propalom ljubavlju, njenim nerealnim snom…Je li je to povrijedilo? Jesam li učinio…što je ona mrzila na sebi, što se bojala da će jednom učiniti? Koristiti te ljudske, patetične, prozirne riječi bez vrijednosti i općenite, što su vrijeđale njene osjećaje i sposobnost da razabire kopiju od originala. Ljubav od nas samih…?

Nisam to shvatio, ni danas to ne činim. Ali…U tome je mene našla, u tome me je oborila. Navela da mislim – a ne osjećam. Dala mi je vlastitu kaznu, kaznu što nije imala veze s njom a s njom je dobila značenje, s njom je dobila svoju istinu i istinsku sudbinu s kojom ću se nositi. Ona me naučila, ona mi je to naznačila i ne bunim se, želio sam ovo; ne gore od toga, već ono, već dovoljno grozno.

Ne nju, ali savjest zauzvrat.

Magdalena Mišić, 2.a
 

Nevidljiva

Prije… ušla bi u sobu punu ljudi i svi bi je pogledali. Neki bi joj se nasmiješili, većina ju je ogovarala…

Oduvijek je bila drugačija. Znala je to i nije joj smetalo. Imala je svoje mišljenje i uvijek ga je izražavala. Nije se prilagođavala.
Bez obzira na razlike, slagala se sa svima. Vjeovala je da se dobro dobrim vraća…

Odjednom… Shvatila je da ima sve više poznanika, a sve manje prijatelja.

Pokušala je nešto što nije vjerovala da će ikad napraviti – uklopiti se. Ne mijenjati svoja mišljenja i stavove, ali ih ni ne izreći baš uvijek. Ne ići više protiv struje, već joj se prepustiti. Stopiti se s masom, a ne iskakati više kao crvena točka u crno – bijelom svijetu.

I sad… uspjela je u svom naumu. Nije više drugačija ni predmet svačijih ogovaranja. Postala je normalna, obična…nevidljiva.

Martina Mikulec, 2.e


JUTRO DANAS

Tapkam.
Voda hladno šamara obraz.........a nema ga!
Udara samo glavu opet i opet.
Nisam čista.
Samo uredna.

*****
Izađem, puna praznoga.
Udahnem.........nema mirisa!
Ljulja me dah bez zadaha.
*****
Dalje...
Pusta cesta puna ljudi......nijedan čovjek!
Idem.......
Tu su.
Pitaju kako sam, a ja nisam.

Putem....
Gledaju samo odijelo
dok sjena boli visi posvuda.
Postali su slijepi......namjerno!!
*****
Kupujem naš svagdanji
dok okolo svira ogovaranje.


Staro željezo natopljeno hrđom.
To smo.
*****
Sad uzimam kusur.
Siromašni smo.
Iz svakog kuta!
*****
Pozdravim sa smješkom
i koračam nazad,
pa iz krcatog svijeta uđem,
Puna praznoga.
Opet.
I opet.

                    Nikolija Šuper
 

STUBIŠTE

- Ne, stalno imam taj osjećaj... pojavi se iznenada, krene iz 
središnjeg dijela prsnoga koša i nastavi se širiti tijelom. Podsjeti
me na neke događaje iz prošlosti i nestane. Dok traje, ugodan je, a kada
nestane, sve postane drugačije.

Zastao je na tren i pokušao pojasniti.

- Kao da si ispunjen prazninom, sigurno ti se dogodilo, bar jednom.

Gledao je u pod i čekao da odgovori.

-Ne, Jan, ima nas koji razmišljamo o normalnim stvarima.
 
Odgovorila je i otišla.

Jan nije bio od onih koji će potrčati za djevojkom kada ga odluči
napustiti. Sjeo je na pločnik i izvadio malu crnu knjižicu u koju je
sve zapisivao. Bio je sanjar, ne samo za sebe nego i pred drugima,
neprestano je govorio kako će biti zvijezda.
Živio je u staroj kući čije su sobe odisale nelagodom.Stara židovska
kuća pretvorena u  zgradu sa samo četiri stana.

2,4,6,8,10,12,14,16

- Zdravo, pozdravi i uđe u sobu.

Vikendom je odlagao kutije u skladištu jedne trgovine i pomagao
starim ljudima u kućanskim poslovima. Zaključao se i pustio Bowieja.
Crveni obrazi, ljubičaste usne i tamne oče. Obrisao je šminku i izašao.

2,4,6,8,10,12,14,16

Ljudi su opet raspravljali o nepotrebnom. On je pio pivo i govorio samo
ako netko pita.

- Još jedno?
- Da.

Osvrnuo se oko sebe, uzeo olovku i zaključio,mrtve duše. Sve je bilo puno
mrtvih ljudi. Nitko više ne razmišlja, to je postalo staromodno.
Ispio je do kraja, nasmijao se i izašao polako kao i uvijek.
Vani su se opet tukli. Parovi se vole na klupama.

- Ma ionako nije bila za mene.

Razmišljao je gledajući kako sjedi s drugim.

2,4,6,8,10,12,14,16

Uzeo je olovku i nacrtao mrtve duše, imale su lica poznanika. Samo su on i ona
 bili živi i držali se za ruke. Sad još jedan zid ima svrhu. Obukao je
kaput i odlučio ponovno izaći iz kuće. Mama je opet bila zaspala s upaljenim
televizorom, a tata spava u sobi. Već dugo ne spavaju zajedno.Njihove su duše
nekad bile žive.

2,4,6,8,10,12,14,16

- Što to radiš?
- Ležim , zar ti to nikad ne činiš?
 smijala se glasno.
- Ne, mislim... da, ali ne vani na pločniku, odgovorio je zbunjeno.
- Pokušaj i ti, tako te praznina može ispunjavati satima.

2,4,6,8,10,12,14,16

Ostavio je papir na stolu, uzeo torbu i ploče.

2,4,6,8,10,12,14,16

- Autobus ili vlak?
 pitao je.
- Vlak, naravno!
- Samo provjeravam, rekao je i nasmijao se.

2,4,6,8,10,12,14,16

- Dobar dan, je li Jan doma?
- Jan više ne živi ovdje!
- Aha
 rekao je pomalo zbunjeno i uputio se van.

2,4,6,8,10,12,14,16

                    Nikolina Baljak
 

Čovječe,
Ti koji ovo čitaš,
Znaj da sam umoran...
Znaj da sam razočaran.

Razočaran sam tobom,
Čovječe,
Umorio si me
Svojim sljepilom

Zar ne shvaćaš, čovječe,
Da svaka tvoja kretnja,riječ
Da me svaka tvoja misao (iako je nemaš čime proizvesti)
Kida, satire iznutra...

Boli, čovječe...ali ti ionako nikad nisi
Spoznao bol
Moje riječi, čovječe, za tebe su
Fikcija

Ja, čovječe, za tebe ne postojim...
Nitko za tebe ne postoji osim tebe...
Nebitno što sam ja više biće
Nego što ćeš ti ikada biti

Nebitno što sam se trudio
Da shvatiš, čovječe
Da postaneš
Da budemo

Ti si moj najveći neuspjeh
Čovječe
I moja bol nikad nije bila veća
Nikad se nisam osjećao tako savršen

Neprestano me lomi, čovječe
Moje noge klecaju pod njezinom težinom...
Samo čekam taj tren kada ću popustiti...
Samo brojim korake koji su mi još ostali...
Ali zapitaj se ovo, čovječe,
Hoću li ja biti voljan,
Dovoljno milostiv, da pustim
Takvu abominaciju kao što si ti da nastavi?

Hoću li pustiti da širiš svoj
Virus bezumlja,svoje
Niske i prljave namjere?
Hoću li te pustiti da budeš?

Ili ću te satrti
Kao što i zaslužuješ, čovječe?
Natjerati te da osjetiš moju bol,
Dovršiti te, i povući sa sobom u prazninu?

I, čovječe?
Pitaš li se, predivni
Izrodu moj,
Koliko ti je još koraka ostalo?
       
                    Renato Ždravac, 3.f
 

Ignoriraj tramvaje metropole
Ljuti maglu na ulicama.
Sanjaj neko bolje vrijeme.
A onda proviri kroz prozor,
lagano otvori usta,
da osjetiš život.
I vikni jedva čujno.
Neće te primijetiti svatko,
ali onaj koji primijeti,
prepoznat će siluetu koraka,
i miris tvoga jezika.
Čekaj dugo u noć,
u tišini,
u beskraju.
Kriomice,
izgubljenom sutra.

                    Tea Parać, 3.c
 

U zagrljaju dubine

More je mirno, bez kraja. Ne pokazuje nikakvu želju da se pomakne. Plivam, naprijed, sve više, odvajam se od vike, galame i znatiželjnih pogleda. Gledam dolje, ne vidim ništa. Samo more. Duboko, široko i beskrajno. Zaronim, želim dotaknuti dno, želim uhvatiti čaroliju prstima. Hvatam samo vodu, prolazi mi kroz prste kao zrak. Nemam ga, ne želim izroniti. Moje se tijelo predaje, treba kisik. Pohlepno ga udišem, pomirena s činjenicom da nikada neću biti morska sirena. Trebam odmor, pronalazim ga na krevetu od vode. Zatvori oči, šapuće more. Zatvori oči. Život ovdje nema smisla, zašto se opireš. Ovdje nema vremena, ni prostora. Samo moj glas. Slušaj ga. Prelazim rukom preko svog kreveta, moja ruka pada u dubine. Bez ikakvog napora vraćam je natrag. Plutam. Spavam. Dišem. U jednom trenutku dižem glavu i shvaćam koliko je more varljivo. Njegova mirnoća, nepokretnost, koliko me daleko odnio. Moja nepažnja, dopuštanje, prihvaćanje. Mir. To je jedino što osjećam kada plivam tim prostranstvom. Mir i Strah. Neobjašnjiv, ne zbog sebe. Zbog nečega što osjećam. Strah odlazi, ostaje mir.

U središtu svega sam ja. Upravo tu mogu povjerovati da će sve biti u redu. Da će vode uvijek biti i da se sante leda neće otopiti. Da će polarni medvjedi živjeti, jer ja jako volim polarne medvjede. Upravo tu vjerujem.

Moje noge dotaknule su dno. Čarolija istog trena nestaje. Čuje se vrištanje, smijeh i plač najmanjih. S naporom hodam kroz vodu, gledam u svoje neprirodno bijele noge i ne osjećam ništa.

Antonia Žgela, 2.d
 



Napredno pretraživanje
Traži
 

 
Novosti i press kutak :: Novosti :: Vijesti
15.11.2018. 15:35
CUC 2018: Mreža ideja – sve što trebate znati o novim tehnologijama i digitalnom društvu
Znate li kojih je sedam načina da propadnete kao WiFi stručnjak? Jesu li roboti već u našim školama? Što kad aplikacije koje koristimo više nisu besplatne? Kako potrošiti 10.160.430.000,00 kuna? Kako napisati STEM priču? Kako isprintati molekulu DNA na 3D printeru?

14.11.2018. 11:22
Započela provedba pilot projekta CRISS u osnovnim i srednjim školama Hrvatske
U rujnu 2018. godine započela je provedba onsite pilot projekta CRISS koji se odvija u okviru programa Europske unije za istraživanja i inovacije OBZOR 2020 i ima za svrhu razvoj i pilot implementaciju digitalne platforme za stjecanje, vrednovanje i certifikaciju digitalnih kompetencija učenika. 

05.11.2018. 10:07
Poziv na predstavljanje: Stare lektire u novome ruhu
U okviru Informativnog utorka, CARNET će predstaviti 72 nove inačice e-Lektira koje su objavljene na istoimenom portalu. Predstavljanje će se održati u utorak, 6. studenoga 2018. godine, u 10 sati u prostoru Gradske knjižnice na Starčevićevom trgu 4.

 
 > nova_str  > literarni_kutak  > jutro_poezije
CMS za škole logo
Gimnazija Matije Antuna Reljkovića Vinkovci / Trg bana Josipa Šokčevića br. 1, HR-32100 Vinkovci / www.gimnazija-mareljkovica-vk.skole.hr / ured@gimnazija-mareljkovica-vk.skole.hr
preskoči na navigaciju